Povijest Carine

Hrvatski Dubrovnik ustanovljen je u prvoj polovici 7. stoljeća i vrlo se rano počeo razvijati kao grad sa širokom autonomijom, da bi poslije postao i samostalnom državom. Gradom su upravljali knez, Malo vijeće, Vijeće umoljenih i Veliko vijeće. Malo vijeće bijaše poput nekog izvršnog odbora, Veliko vijeće poput plemičkog sabora, a Vijeće umoljenih skup starijih iskusnijih ljudi koji donose najvažnije odluke.

U tadašnjem Dubrovniku bio je gotovo neograničeno slobodan promet roba, ljudi i novca, a carina je bila jedan od najvažnijih gradskih prihoda. Najvažnije vrelo za proučavanje povijesti Dubrovnika ja Dubrovački arhiv koji ima 77 serija, a prvi dokumenti u njemu datiraju iz davne 1022. godine. Jedan od najstarijih dokumenata ja i Ugovor između Dubrovnika i bugarskog cara Mihajla Asjena iz 1253.g. napisan na hrvatskom jeziku, pa su i nazivi dužnosnika i vlastelinskih rodova u hrvatskom obliku. Razmjerno kratko vrijeme nakon tog važnog dokumenta nastaje 1272. godine Dubrovački gradski statut u kojem su uvrštene i neke carinske odredbe. Osim tih, mnoge carinske odredbe postojale su i ranije i provodile se u praksi, ali kako su izglasavane u različitim razdobljima i bile u različitim tekstovima, nisu bile potpuno jasne, a ponekad su bile i proturječne. Poradi toga pet godina poslije donošenja Dubrovačkog gradskog statuta, tadašnji dubrovački knez Marko Justinijani, Malo i Veliko vijeće, uz pristanak puka na javnom gradskom zboru 28. rujna 1277.godine, objavljuju cjelovite carinske odredbe prikupljene u poseban zbornik - Carinski statut "Liber statutorum doane".

Dubrovački carinski statut predstavlja jednu od najstarijih izvornih carinskih knjiga u Europi, koju, s naknadnim dodacima, nalazimo kao prvu knjigu 35. serije nazvane "Carine i trošarine" (dohana) i koja obuhvaća 37 folija (74 stranice) od kojih je posljednja prilijepljena uz korice. Dubrovački carinski statut "Liber statutorum doane" ima nekoliko dijelova, a temeljni dio sadrži 39 odredbi.

U tadašnjem Dubrovniku carina je određivana prema vrijednosti robe (ad valorem), a tek u rijetkim slučajevima prema težini robe i poglavito je bila fiskalne naravi. Dubrovački carinski statut "Liber statutorum doane" poznaje uvoznu, izvoznu i provoznu pa čak i preferencijalnu carinu, koja nije bila protekcionistička, osim ponekad za agrarne proizvode. Postojale su i zabrane uvoza za određene proizvode, a carinu se nije plaćalo ako se kupljenu robu rabilo za osobne potrebe. Robu se nije smjelo ukrcavati na prijevozno sredstvo prije prijavljivanja carinarnici i plaćanja carine i svaki trgovac, kad bi s robom napuštao Dubrovnik, morao je ispuniti i predati carinarnici popis robe (carinsku deklaraciju), kojom prigodom je morao i prisegnuti da su svi podaci, uneseni u carinsku deklaraciju, istiniti. Precizno je bilo određeno da se svu robu moralo prijaviti carinarnici i na istu platiti carinu, a za neprijavljivanje robe predviđena je bila novčana kazna i oduzimanje robe. Također su bile i propisane opće kazne za prekršitelje, koje su se izricale u slučajevima ako za takav prekršaj nije bila u nekoj drugoj odredbi propisana neke druga kazna. U početku prema odredbama dubrovačkog carinskog statuta carinski obveznici imali su mogućnost koristiti odgodu plaćanja carine na rok koji nije smio biti duži od mjesec dana (taj rok je i danas propisan u Carinskom zakonu Republike Hrvatske). Međutim, 1332. godine ta je odredba promijenjena i carinu se nakon toga moralo platiti odmah.