Trošarine i posebni porezi su neizravni porezi kojima se oporezuje promet, odnosno potrošnja pojedinačnih proizvoda te se smatraju jednim od najstarijih poreznih oblika i jedan su od najznačajnijih fiskalnih prihoda.
Općenito, pojmovi trošarine, posebni porez i akcize su istoznačnice, a naziv akciza (engl.
excise tax) potječe iz 16. stoljeća kada su u Nizozemskoj porezom koji se nazivao excijsen oporezivali pivo, šećer, sol i alkoholna pića.
U mnogim državama sustav trošarinskog oporezivanja, osim klasičnih trošarina, obuhvaća i posebne naknade, takse ili druga davanja (najčešće tzv. ekološke naknade).
U hrvatskom porezno-pravnom sustavu pojam „trošarine“ se koristi za, na razini Europske unije, harmonizirani sustav trošarinskog oporezivanja (trošarine prilagođene EU zahtjevima), dok se pojam „posebni porezi“ koristi za oblike trošarinskog oporezivanja koji nisu predmet harmonizacije s europskim propisima.
Uobičajeno je, međutim, u općem govoru da se pojam „trošarine“ koristi kao generički pojam koji obuhvaća sve oblike trošarinskog neovisno o tome da li su ti oni harmonizirani na razini Europske unije.
Harmoniziranim sustavom trošarinskog oporezivanja obuhvaćeno oporezivanje:
- alkohola i alkoholnih pića (pivo, vino, ostala pića dobivena vrenjem osim piva i vina, međuproizvodi i etilni alkohol)
- duhanskih prerađevina (cigarete, cigare, cigarilosi, sitno rezani duhan i ostali duhan za pušenje)
- energenata (motorni benzini, plinsko ulje, kerozin, ukapljeni naftni plin, teško loživo ulje, prirodni plin, kruta goriva (ugljen, koks i lignit) i biogoriva)
S druge strane, harmoniziranim sustavom trošarinskog oporezivanja nije obuhvaćeno oporezivanje motornih vozila, za što vrijede posve specifična i osebujna porezna pravila te, također, oporezivanje kave i bezalkoholnih pića.
Primjerice, sustav trošarinskog oporezivanja kave i bezalkoholnih pića nije harmoniziran na razini Europske unije te države članice mogu samostalno urediti nacionalno zakonodavstvo u tom području, pri čemu su, međutim, ograničene temeljnim načelima Ugovora o funkcioniranju Europske unije.
Osim toga, Direktiva Vijeća 2008/118/EU od 16. prosinca 2008. godine o općem sustavu trošarina, koja predstavlja temeljni europski propis kojim se uređuje opći okvir trošarinskog oporezivanja, propisuje opća ograničenja u odnosu na mogućnost uvođenja trošarinskog oporezivanja proizvoda koji ne spadaju u harmonizirani sustav trošarinskog oporezivanja.
Tako se navedenom Direktivom određuje da države članice mogu ubirati porez i na proizvode koji nisu trošarinska roba u smislu odredbi te Direktive s time da ubiranje tih poreza pri trgovanju između država članica ne smije uzrokovati formalnosti povezane s prijelazom granice.
Također, Direktiva propisuje i da države članice mogu ubirati druge neizravne poreze na trošarinsku robu, ako su ti porezi sukladni poreznim pravilima Zajednice koja se primjenjuju na trošarinu ili porez na dodanu vrijednost, vezano uz utvrđivanje porezne osnovice, izračunavanje poreza, nastanak obveze obračuna i nadzor poreza koji su u pitanju, ali ne uključuju odredbe o oslobođenjima.
Upravo zbog toga neharmonizirano trošarinsko oporezivanje kave ne smije, primjerice, uključivati, granične kontrole u užem i širem smislu (pa tako i uvođenje obveze obilježavanja predmeta oporezivanja markicama, dodatne administrativne formalnosti kod unosa robe iz država članica i sl.), pri čemu takvi posebni porezi općenito moraju biti sukladni poreznim pravilima Europske unije.
Zbog toga, također, neharmonizirani trošarinski propisi, između ostaloga, moraju osiguravati poštivanje načela zabrane povrede funkcioniranja unutarnjeg tržišta i prikrivenog ograničavanja trgovine između zemalja članica Europske unije i tržišnog natjecanja (poštivanje načela slobode kretanja roba, usluga, ljudi i kapitala na unutarnjem tržištu) te u cijelosti osiguravati primjenu načela nediskriminacije (jednak tretman domaćih proizvoda i proizvođača i onih iz drugih država članica Europske unije i trećih zemalja) te načelo jednakosti poreznog oblika u odnosu na sve porezne obveznike i subjekte u Europskoj uniji.
Također, oporezivanje motornih vozila nije harmonizirano na razini Europske unije i države članice mogu samostalno urediti nacionalno zakonodavstvo u tom području, pri čemu su ograničene temeljnim načelima Ugovora o funkcioniranju Europske unije.
Europski sud pravde je u mnogim postupcima utvrđivao usuglašenost nacionalnih zakonodavstava država članica u području oporezivanja motornih vozila s člancima 45., 49., 56., 63. i 110. Ugovora o funkcioniranju Europske unije te je zapravo sudska praksa Europskog suda pravde u tom području najvažniji izvor prava pri izradi nacionalnih propisa.
Na područje oporezivanja motornih vozila odnose se Direktiva Vijeća 83/182/EEZ od 28. ožujka 1983. godine o oslobođenju od poreza unutar Zajednice za određena prijevozna sredstva koja se privremeno uvoze iz jedne države članice u drugu (SL L 105, 23.4.1983.) i Direktiva Vijeća 83/183/EEZ od 28. ožujka 1983. godine o oslobođenju od poreza za trajni uvoz individualnog osobnog vlasništva iz države članice (SL L 105, 23.4.1983.), čiji je opseg, međutim, tek jedan manji dio sustava oporezivanja motornih vozila.
